Afera MiG-ovi (nabava MiG-ova 21)

U uvjetima UN-ova embarga na uvoz oružja Hrvatska je krajem 1993. i početkom 1994. preko posrednika tajno nabavila borbene zrakoplove MiG-21 (izvori navode 24 operativna, odnosno ukupno 40 s avionima za rezervne dijelove, proizvedene 1972.–1980.). Nabavu su vodili ministar obrane Gojko Šušak i pomoćnik za nabavu Vladimir Zagorec, glavni posrednik bila je tvrtka Winsley Finance Limited suvlasnika Zubaka, a zrakoplovi su, uz prešutno odobrenje Borisa Jeljcina, dopremani rastavljeni ruskim transporterima An-124 odnosno kopnenim putem preko Poljske, Slovačke i Mađarske. Računi dobavljača glasili su na oko 700.000 USD po avionu, ali je prema kasnijim novinarskim rekonstrukcijama (Nacional, 2006.) postojala ozbiljna sumnja da je država interno plaćala višestruko više te da je razlika završila u privatnim džepovima — plaćalo se gotovinom, bez papirnatog traga. Za nabavu MiG-ova nikad nije pokrenut nijedan kazneni postupak; ključni akter Šušak umro je 1998., a cjelovita dokumentacija nikad nije službeno objavljena.

Za nabavu MiG-ova 21 iz 1993./94. nikad nije pokrenut nijedan kazneni postupak — nema istrage, optužnice ni presude protiv ijedne osobe (provjereno kolovoz 2026.). Ministar obrane Gojko Šušak, potpisnik naloga za kupnju, umro je 3.5.1998. ne dočekavši nikakvu istragu. Vladimir Zagorec, koji je po računima dobavljačima isplaćivao gotovinu, kazneno je gonjen i pravomoćno osuđen tek u odvojenoj aferi drago kamenje (RH-Alan, v. povezanu aferu 2006-zagorec) — dakle ne za nabavu MiG-ova ni za razliku između fakturiranih i navodno isplaćenih iznosa. Posrednik Zubak (Winsley) nije bio predmet kaznenog progona; s MORH-om je vodio građanski spor oko neplaćenih isporuka raketnog sustava S-300, u kojem je Zagorec svjedočio da "nije plaćeno ništa" (Nacional, 2006.).

Institucionalni pokušaji utvrđivanja istine propali su: prema Nacionalu (2006.), izvješće Državne revizije o kupnji oružja u MORH-u nakon dostave u ministarstvo je krivotvoreno — fizički su uklonjene i zamijenjene stranice nepovoljne za upravu nabave — pa je Vladi i Saboru vraćena "uredna" verzija. Ključni problem svakog mogućeg postupka bio je i ostao nedostatak papirnatog traga: plaćanja su išla gotovinom i tajnim računima u inozemstvu (spominje se UBS u Zürichu), dogovori "u četiri oka", a originalnu dokumentaciju je, prema Nacionalu, Zagorec odnio iz MORH-a 2000. godine. Nije pronađen nijedan izvor o tome da bi DORH/USKOK ikad formalno izvidio navode iz Nacionalova teksta iz 2006. o mogućoj deseterostrukoj razlici u cijeni (provjereno kolovoz 2026.).

Napomena o proturječjima izvora: (1) broj i podrijetlo zrakoplova — Večernji/Nacional (Zubakova linija) govore o 24 MiG-a 21 nabavljena iz Rusije preko Winsleya, dok pregledi povijesti HRZ-a navode ukupno 40 zrakoplova (24 operativna + 16 za dijelove) "iz Ukrajine" odnosno "iz bivših srednjoazijskih republika SSSR-a"; brojke se podudaraju u 24 operativna aviona, a razlika vjerojatno proizlazi iz više usporednih kanala nabave. (2) Navodi iz ranijih medijskih obrada o pogodovanju ponuđačima, krivotvorenoj dokumentaciji o podrijetlu, lažiranom remontu i neispravnim rezervnim dijelovima kod ove nabave (npr. tekst Hrvatskog tjednika/HKV "Afera MiG-ovi — namjerna diverzija...") nisu mogli biti provjereni jer izvor nije dostupan ni arhiviran — dostupni izvori potvrđuju tek da su avioni bili stari (proizvodnja 1972.–1980.), remontirani prije isporuke i dopremani rastavljeni.